Gavrilo Princip

Gavrilo Princip,stihovi

Ovo je napisano na zidu zatvorske ćelije Gavrila Principa u Trezenu, Češka, 1918. godine, nekoliko dana pred njegovu smrt.

Tromo se vreme vuče,
i ničeg novog nema,
danas kao i juče,
sutra se isto sprema,
al pravo je rekao Žerajic srpski soko sivi
Ko hoce da živi nek mre,
Ko hoće da mre nek živi!

I umesto da smo u ratu,
gde bojne bombe ječe
evo nas u kazamatu
na nama lanci zveče
svaki dan isti život
pogažen ,zgnječen ,strt
a ja nisam idiot
pa to je za mene smrt!

Tromeda je iznjedrila još jednog junaka u novijoj srbskoj istoriji - Gavrila Principa, mladica koji je na Vidovdan 1914. godine izvršio atentat na austro-ugarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanta. On takoder spada u galeriju velikana koji se ne mogu mimoici kada se govori o slavnoj prošlosti naroda sa "vjecite vjetrometine", "naroda sa tri mede".
Porodica Princip se u Grahovsko polje, u selo Obljaj, doselila sa druge strane Dinare, iz sela Polace kod Knina. A na Polacu su se doselili pocetkom XVIII vijeka iz Grahova crnogorskog i zvali se Jovicevici. Na Polaci promijeniše prezime u Ceko, jer su radili u turskoj službi kao granicari - najamnici i, po obicaju, sacekivali prolaznike. Po pricama starijih Principa, tako dobiše i prezime Ceko. (U prilog ovoga ide i podatak da i danas ima dosta Ceka na Polaci.)
O nastanku novog prezimena i danas se ovako prica: Pocetkom prošloga vijeka, kad su se preselili u Obljaj, dobili su prezime Princip po Todoru koji je bio silovit, plahovit i viden covijek. A takav Todor je, u raskošnoj narodnoj nošnji i na bijelom konju, dolazio u Knin. Stoga ga nazvaše "bosanski princ" ili "princ od Bosne". I tako nadimak postade prezime. I muški clanovi porodice Princip su ucestvovali u ustanku 1875-1878. godine. Djed Gavrila Principa, starina Jovo, bio je u Glavnom štabu u Crnim Potocima, zajedno sa bratom Todom.
Turci su zarobili Todu ali ga nisu pogubili. Jovin sin Ilija, a Gavrilov stric, ucestvovao je u nekoliko bitaka. Kao dobar i hrbar ratnik, dobio je od kneževica Petra Karadordevica, odnosno Petra Mrkonjica, medalju za hrabrost. I otac gavrila Principa, Petar-Pero ucestvovao je u Crnopotockoj buni. Žene i djeca porodice Princip izbjegli su u ustanku i utocište našli na austriskoj strani, na kninskoj teritoriji. Tamo je na njih naišao engleski novinar i cuveni arheolog Artur Evans i vidio kako su živjeli u groznim uslovima.
U austriskoj okupaciji porodica Gavrila Principa je živjela skromno i siromašno. Težaci iz Obljaja ni po cemu se nisu razlikovali od ostalih seljana. Njihov život najbolje je opisao Petar Kocic u pripovijetkama, a najlepše u liku Davida Štrpca. Taj narodni tribun i nepokolebljivi borac za srpsku cast i obraz u Krajini, najviše je, cini se, uticao na gavrila Principa. Petar Princip, Gavrilov otac, je bio starješina zadruge - porodice.
Kad su se podjelili kao braca, nastavili su živjeti skromno i siromašno kao i do tada. Petar je imao tri sina - Jovu, Gavrila i Niku. Gavrilo je, kako piše u krštenici, roden 13. jula 1894. godine. Majka Marija-Nana je toga dana, po velikoj vrucini, kupila sijeno sa zaovom na livadi. Navecer je muzla kravu i rodila uz ognjište Gavrila. Rodaci su rakijom nazdravili Petru kad se uvece vratio kuci, a sestra Mara je za lijepu vijest dobila bošcu. Požurili su di susjednog sela Ugarka da potraže protu Iliju Bilbiju da ga krsti, jer su se bojali da ga, ako umre, ne mogu sahraniti na seoskom groblju. Tada su djeca na porodaju lako umirala. Prota Ilija, div od covjeka, dao mu je ime Gavrilo. (To je isti onaj proto koji je bio voda ustanka u Crnopotockoj buni sa vojvodom Golubom Babicem. Poslije sarajevskog atentata, kada je Gavrilu Principu pocelo sudenje, austriske vlasti su tražile od prote Ilije Bilbije da prepravi krštenicu Gavrilovu i upiše drugi datum.
Naime, htjeli su da bude stariji za dvadesetak dana - da ispadne da je imao dvadeset godina kada je izvršio atentat. Tada bi, po austriskim zakonima, bio punoljetan i, naravno, osuden na smrt.
Medutim, prota Ilija na to nije ptistao pa su ga austriske vlasti i šuckori pogubili u Livnu, na svirep nacin - vežuci ga konjima za repove. Gavrilo je rastao uz pažnju svoje majke Marije. Bio je sitan, cutljiv i blage naravi. Uvecer je, uz lucernu, citao seljacima narodne junacke pjesme. Seljaci su se cudili koliko cita i govorili da ce nešto od njega biti. Gavrilo je, jedne godine, sa ocem bio na dalmatinskom Kosovu na tradicionalnoj proslavi Vidovdana, najznacajnijeg srpskog praznika. Kad je Gavrilo završio osnovnu školu u Grahovu, brat Jovo je javio ocu iz Sarajeva da oficirska škola prima dake uz besplatan stan i hranu. Ubrzo je i Gavrilo pošao u Sarajevo.
No, nije htio ici u švapski zavod da se ne odnarodi i postane dušmanin svom narodu, nego je upisao trgovacku školu. Osecaj da uci zanat nepopularan u narodu takoder ga je mucio, pa je poslije izvjesnog vremena prešao u gimanziju. Nije izdržao duže od tri godine u Sarajevu, pa je otišao u Tuzlu i tamo nastavio. Položio je zaostale ispite i upisao cetvrti razred. Srbin iz Hercegovine, Bogdan Žeraic, je juna 1910. godine namjeravao da izvrši atentat na poglavara Bosne i Hercegovine, generala Varešanina. Pošto nije uspio, ubio se. Gavrilo i svi njegovi drugovi izražavali su divljenje za ovog studenta. Gavrilo je tada odlucio da izvrši jedno junacko djelo, da se žrtvuje za svoj narod. Kad je to pricao u svom rodnom selu, slušali su ga sa nevjericom i pitali da nije skrenuo pamecu. Medu omladinom koja je donosila svijece na Žerajicev grob bio je i Gavrilo. Jednom prilikom se na ovom grobu zakleo da ce ga osvetiti. Gavrilo je u Sarajevu širio krug svojih drugova, išao na razne sastanke i poceo da piše pjesme. U Beograd je prešao 1912. godine a da nikog od rodbine nije obavijestio. Namjeravao je da nastavi gimnaziju. U Beogradu se zlopatio kao i vecina ucenika iz Bosne.
Nije položio peti razred u Prvoj muškoj gimnaziji, pa se prijavio u dobrovoljce - cetnike majora Vojina Tankosica. No, bio je odbijen zbog malog rasta. Nioje, ipak, klonuo duhom vec se uputio u Prokuplje, u Tankosicev štab. Ali i tamo je odbijen. Prve pobjede srpske vojske u Prvom balkanskom ratu proslavljao je zajedno saomladinom. Vratio se u Sarajevo nakratko, pa je opet otišao u Beograd da polaže gimnaziju. Temeljito se pripremao i položio V i VI razred. Potom se vratio u Sarajevo. Tamo ga je, decembra 1913. godine, tražila policija zbog toga što je, nešto ranije, napao jednog žandarma. Stoga se pocetkom 1914. vratio u Obljaj. Docekali su ga zabrinuti roditelji. Poslije izvjesnog vremena sa rodakom Vladetom Bilbijom je, preko Knina, krenuo u Beograd. Vladeta je dobio propusnicu od sina grahovskog ljekara Ljube Podgradskog, a svoju je dao Gavrilu. Iz Zagreba je Gavrilo stigao u Beograd sa pasošem na ime Žika Jovanovic. U Beogradu je gavrilo stanovao sa Trifkom Grabežom i Vladetom Bilbijom i ucio VII razred gimnazije. Izlazili su u kafane "Žirov venac" i "Zlatne morune", gdje su dugo razgovarali sa svojim istomišljenicima o politici. Tako je jednog dana, marta mjeseca 1914. godine, procitao u novinama da ce u Bosnu doci austriski prestolonaslednik Franc Ferdinand. O tome je pricao sa svojim prijateljem Nedeljkom Cabrinovicem.
Dobili su jedno pismo iz Bosne sa isjeckom iz novina u kojem je potvrdena vijest da ce na vojne manevre u okolini Sarajeva doci Franc Ferdinand. Gavrilo i njegov prijatelj odlucivali su da mu prirede "vatreni" docek baš na Vidovdan u Sarajevu. Poceli su se pripremati za atentat. Upoznali su sa tom idejom Trifka Grabeža i Ðulagu Bukovca. Ðulaga im je nabavio oružje preko bivšeg cetnika Milana Ciganovica, rodom iz Petrovca. Rekao mu je: "Slušaj Cigo! Ovo ne smije saznati ni policija niti ko drugi. Neki naši hoce da u Sarajevu docekaju i umlate Franca Ferdinanda. Cuo sa da ce krajem juna posmatrati vojne manevre? E, ti bi, bratac, trebalo da im pomogneš da dodu do oružja." Poslije kraceg razmišljanja, Milan je odgovorio: "Ipak, Ðulaga, svakako bih morao da se sretnem sa covijekom koji ti je povjerio ideju o atentatu.slažem se da ovdašnje vlasti nikako ne smiju doznati za ove planove". Ubrzo, vec 27. maja. Ciganovic im je nabavio oružje. Gavrilu i Trifku je predao šest bombi, cetiri revolvera sa po sedam metaka i specijalni paketic u kojem je bio otrov, jer su odlucili da se poslije akcije živi ne predaju. Iako je, izgleda, Gavrilo Princip bio idejni zacetnik atentata, oni su dugo razgovarali i za atentat pitali svog prijatelja Vladimira Gacinovica. Kada su mu objasnili o cemu se radi, on je kratko odgovorio: "Napred, mladi lavovi". Ti mladi lavovi su 28. maja 1914. godine krenuli za Sarajevo. Ucitelj Veljko Cubrinovic je obezbijedio da oružje bez problema prenesu Jakov Milovic i Mitar Kerovic.
Organizaciju oko atentata je preuzeo Danilo Ilic, kod koga je, jedno vrijeme, Gavrilo Princip stanovao u Sarajevu. Danilo Ilic je formirao dvije grupe atentatora od kojih jedna nije znala za drugu. Franc ferdinand, sinovac ostarjelog austriskog cara Franca Josifa, bio je glasogovornik osvajackih pretenzija austriskih vojnih krugova koji su tražili nacina da zarate sa Srbijom. Zato su i organizovali prijetece manevre na Vidovdan, 28. juna 1914. godine. Završnom cinu svega toga u Sarajevu je, zajedno sa svitom i suprugom, prisustvovao prestolonasljednik Ferdinand. Kada je krenuo u obilazak grada, cekalo ga je šest atentatora. Nekima je ruka zadrhtala, neki su se zbunili, bomba Nedeljka Cabrinovica nije pogodila cilj ... Poslije izvjesnog vremena, povorka je prošla pored Gavrila Principa koji nije bio ni malo nesiguran. Gavrilo je puicao i usmrtio Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. Istoga dana, na tradicionalnoj Vidovdanskoj proslavi, na Kosovu polju kod Knina, vijest o atentatu u Sarajevu je stigla u cetiri sata poslije podne, kada su se završili govori narodnih prvaka i omladinski slet. Tada se samo culo da je "neki Gavro iz Grahova ubio Verdinanda".
Mnogi medu prisutnima su mu znali oca. Gavrilo Princip je, kao i ostali, u istrazi sve priznao ne zbog straha vec da ne stradaju nevini. Sudenje za atentat je pocelo 12. oktobra. Vojne sudske vlasti su nastojale da optuže zvanicnu srpsku vlast da je umiješana u atentat, da ga je organizovala i da je znala za njega. A sve to da bi imali povod za rat sa srbijom. Naravno zvanicna Srbija nije bila umiješana u Atentat, ali jeste donekle tajna organizacija "Ujedinjenje ili smrt", koju je predvodio pukovnik Dragutin Dimitrijevic Apis. Kad je cuo za pripreme atentata, Dimitrijevic je znao da ce to imati krupne posljedice za Srbiju. Stoga je uputio cetnika Ðuru Šarca u Slavonski Brod, da nade Danila Ilica i uz njegovu pomoc spreci atentat. Šarac mu je govori oo opasnostima za srbiju, o nespremnosti za rat pošto je tek izašla iz Balkanskih ratova, da bi Srbiji trebalo pet, šest godina mira... Na sva ta ubijedivanja Ilic je odgovorio da su se oni zakleli a da Gavrila Principa nece moci odvratiti od atentata. Na optuženickoj klupi bilo je 25 ljudi. Od šest atentatora, samo je jedan bio punoljetan. Optuženi su se držali odvažno i neustrašivo. Mnogi su na sebe preuzimali veci dio krivice - da bi olakšali položaj svojim drugovima. Na pitanje sudije dali se smatra krivim, Gavrilo je odgovorio "Nijesam zlocinac, jer sam uklonio onoga koji je cinio zlo". Austrougarska je optužila Srbiju za atentat i uputila joj ultimatum sa zahtjevom da njeni ljudi istražuju krivce po Srbiji. Srbija je, kao casna država koja drži do sebe, odbila taj ultimatum. Kazna za odbijanje stigla je 28. jula u formi objave rata. Tako je poceo Prvi svjetski rat. Presude Gavrilu Principu i drugovima izrecene su 29. oktobra. Atrentatori su osudeni na smrt vješanjem ili na tešku tamnicu. Gavrilo, Nedeljko i Trifko osudeni su na tamnicu koju su izdržavali u Sarajevu i, kasnije, u Terezinu, u današnjoj Ceškoj.

Ni u zatvoru nisu klonuli duhom. Tamo je Gavrilo napisao i ove stihove: Tromo se vrijeme vuce, I niceg novog nema, Danas je kao juce, Sutra se isto sprema. Al pravo je rekao prije, Žerajic, soko sivi: Ko hoce da živi nek mre, Ko hoce da mre nek živi! I umjesto da smo u ratu, Gdje bojne bombe jece, Evo nas u kazamatu, Na nama lanci zvece. Svaki dan isti život, Pogažen, zgnjecen i strt, A ja nisam idiot, Pa, to je za mene smrt! A na zidu u zatvorskoj celiji u Terezinu je napisao: "Naše ce sijeni lutati po Becu, hodati, po dvoru, plašiti gospodu..." Slaba hrana, okovi, samica..., utjecali su da se Gavrilo razboli. Najgore mu je padalo što mu nisu dozvoljavali da cita. Trovali su ga preko hrane, obolio je od tuberkuloze, amputirali su mu desnu ruku. Svoj kraj ocekivao je mirno i stoicki. Umro je 28. aprila 1918, nekoliko mjeseci prije raspada Austr-ugarske carevine, ne docekavši njen kraj. Državne vlasti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca su 1921. godine prenijele tijela atentatora u Sarajevo i sahranili ih u zajednicku grobnicu.
Danas su ovi srpski junaci u Sarajevu zaboravljeni i prezreni. Porodica Princip doživjela je tužnu sudbinu. Hrvati su 1941. godine ubile Gavrilova brata Niku, doktora u Capljini. Sinovac Slobodan Princip-Seljo, kome je Gavrilo dao ime kad se rodio, umro je na Romaniji od Tifusa, a komunisti su ga posmrtno proglasili partizanskim herojem. Otac Petar je umro 1939. godine, a majka Marija je Drugi svjetski rat provelau izbjeglištvu u Kninu. Umrla je u jesen 1945. Sin Gavrilovog brata od strica Ilije, Vukosav, poginuo je kao mitraljezac kod vojvode Momcila Ðujica 1944. godine na Gracacu. Partizani su zapalili rodnu kucu Gavrila Principa. Po njemu su, isto kao i cetnici, nazvali jednu svoju jedinicu. Tek 1964. godine komunisticke vlasti su kucu obnovile u nešto manjem obimu i ona je danas muzej. Taj muzej cuva uspomene na Obilica sa Tromede.