уторак, 6. април 2010.

„Tajna istorija Austrije”


GENOCID NAD SRBIMA NE PRESTAJE, DANAS GA SPROVODE NEKIM DRUGIM SREDSTVIMA

Kako je to ne tako davno bilo u Evropi napisao je Alfred Miseljsa: „Tajna istorija Austrije”

Ova knjiga je napisana 1861 godine. Politika austrijskog dvora bila je samo je zločin, razbojništvo, zelenaštvo i prevara. Svaki kontakt običnog čoveka sa vrhom, dovodio je do angazovanja tajne policije a onda do represija tipa zatvor, nestajanje sa lica zemlje porodice, plemena pa i čitavih oblasti.

Delovi i citati su iz knjige i drugih izvora (A. Rajs, istoričari...), a tiču se Austrijanaca i Madjara (i nj pomagača), njihovog odnosa prema Srbima, itd. Ovde su delom sistematizovani i dati na uvid najzanimljiviji detalji (radi pozornosti i “sučeljavanja” s prošlošću, ne radi raspirivanja mržnje, jer istina tome ne služi):


Tako se desilo 1524 god.u vreme Ferdinanda II kada je 30 000 živih ljudi, sa ženama i decom, zakopao... vadjenjem jezika klještima, sečom nogu i ruku, paljenjem, razvlačenjem konjima na repove...

Ferdinand katolik se na jednoj strani molio Bogu a na drugoj strani ubijao po hiljade nedužnih ljudi. Naravno sve je to činjeno prema pripadnicima drugih naroda, ne prema Nemcima i onima koji su se konvertovali u katoličanstvo.

Glave i ruke mučenika stajale su i po deset godina javno izložene. Deca ostalih vera koji nisu bili katolici morali su nositi crvene trake oko vrata kao znak mesta gde će se šetati nož ili sekira dželata kada on to zaželi.

Cela imanja, ne samo kažnjenih ni zbog čega, nego i imanja celog naroda su oduzimana, crkve i oltari nikada nisu postedjivani...

Novac nominalne vrednosti od 12 groša izdat od carskih blagajni, devalvirao je bez razloga na 1 groš sa ciljem da se osiromasi slovenski i srbski deo stanovnistva. Vojnici ove carevine zla su na svakom mestu otimali, ubijali i silovali sa blagoslovom imperatora i crkve.

(pročitati ”Seobe” Crnjanskog)

Oficir koji se isticao u zlodelima uvek je bio unapredjivan. Vojska je sačinjavana od razbojnika, otpadnika od ljudskog roda bez obraza i časti. Prosto rečeno, psi rata. Ovima nije bilo dozvoljeno da se žene pa je to možda jedan od razloga silovanju. Oficiri ovih vojnika su se odevali u najšarenija odela kao divljaci što se mažu raznim bojama i ličiše na papagaje... pljačkali su ovi poštene ljude pa i svoje... roditelje i rodjake.

Uz sav užas koji je činila vojska, bile su i razne komisije koje su na svakom koraku iznudjivale novac od siromašnih.

Država je uzimala i prodavala imanja kad je htela i kako je htela. Ona je imala pravo jer je sve pripadalo imperatoru ..

Da bi iznudili novac hvatali su i mučili decu na očigled roditelja a decu pravoslavnih i protestanata su sekli na dve polovine živu i jednu polovinu su davali ocu a drugu majci govoreći: „Evo vam ih sad u dva vida” tj. u vidu hleba (u pričešću) i u vidu vina.
Sveštenike, sve osim katoličkih, vojnici su žive pekli, nabijali na kolje, parali im trbuhe, obeščašćivali njihove žene i decu. Prilikom susreta pucali su u narod baš kao u metu.

Sve je ovo cinila ta kulturna zapadna carska vojska po blagoslovu PAPE I VATIKANA, koja je u nuždi znala da moli puzi i laska. Sve je ovo se može pročitati u kulturnoj zapadnoj carskoj arhivi „demokratske” Evrope.

Sve se ovo krije po arhivama i ne može se štampati.

Takodje su izdavali zakone da svi oni koji nisu katolici ne mogu trgovati, da se kažnjava sa 100 forinti onaj ko primi jeretika na stanovanje, a ako primi sveštenika ne rimokatolika ide na gubilište.

Mešoviti brakovi su zabranjivani, bolesnici koji nisu bili katolici izbacivani su na ulice.

Svuda su podmetani preobučeni vojnici kako bi zametali kavgu sa poštenim stanovništvom, a onda su dolazili vojnici naravno carski i masakirali nenaoružane ljude, decu i žene.

Od 10 000 000 Srba u Evropi toga vremena ostalo je samo 180 000 Lužičkih Srba, sve je utamanila slavna carska vojska za vreme tridesetogodišnjeg rata.

Narod je podivljao u ovom vremenu pa je i ličio na zver i to je bilo u vreme stupanja Marije Terezije na presto pa i za vreme njene vladavine.

Zveri su ostavljale svoje brloge i šetale se pustim selima i u njima proždirale žive ljude, pa kada je nestalo ljudi pojedoše im i obuću.

Lepolod je raspisao nagradu od 600 forinti ko izumi najteži način mučenja kao da nije bilo dosta, razvlačenje na točak, spaljivanje, nabijanje na kolac, čupanje nokata...

Sve sukobe u Austriji sami carevi proizvodise naravno preko svojih činovnika sa ciljem da utamane one oblasti gde su živeli Srbi.
Habzburski dom je uvek sa smehom utamanjivao one kojim je nešto kao činio i davao.
Jednom rukom su kao davali ali pre nego što je dao imao je plan kako će ga hiljadu puta naplatiti.

Jozef Redlih u svom dnevniku, u zabelesci od 22. novembra 1914. godine, napisao je i sledeće: „U Hrvatskoj sprovodi Frankova partija režim užasa. U Sremu je ubijeno deset hiljada Srba... Koliki je broj ubijenih Srba u Bosni i Hercegovini, to ne zna niko... I tamo se sprovodi sistematska politika istrebljenja pravoslavnih...”

U zabelešci od 8. oktobra 1914. godine, Redlih je pak naveo, da u Sremu i južnoj Ugarskoj i komesari vode rasni rat protiv Srba. Stotine i stotine su uhapsene bez ikakve krivice.
To što čine Hrvati je samo ono čemu ih uče njihovi „velečasni”...svake subote se pridikuje isto...

POBITI PRAVOSLAVNE...POKRSTITI PRAVOSLAVNE...PRAVOSLAVNI SU POGANI...PRAVOSLAVNI SMRDE...
JOŠ GORE SE ČUJE U DZAMIJAMA...!

Na neki način, i te strašne 1914. godine, ponovile su se slike iz davnih vremena, izmedju ostalog, i iz 19. veka, kad su, na primer, posle čuvene Pop-Jovicine bune (bune popa Jovice Ilića) iz 1834. godine, odsečenim glavama srbskih seljaka bili „okićeni” gradski bedemi u Gradačcu.

U besprimernoj seči Srba u vreme ustanka, 1875-1876. godine, stradalo je i staro i mlado, sve to se sa tri prsta krstilo. Tada je samo handžarima i sabljama, prema jednom engleskom izvoru, „hladnokrvno sasečeno šest hiljada staraca, žena i dece”. Mnogi Srbi, uglavnom na prevaru uhvaćeni, bili su u ovo vreme jeze i strave i na ražanj naticani i pečeni na unapred pripremljenoj vatri,

Kad je Austrougarska zaratila sa Srbijom, jezuita Puntigam je poveo akciju u Beču da se na srbska imanja počnu intenzivno naseljavati „dobri katolici” - katolici Austrijanci, ali i katolici Sloveni - „verni caru”, i to u tolikom broju da bi u sto kraćem vremenu mogli da „postanu premoćni” i da „vladi obezbede uspešan rad”.

Na hiljade i hiljade Srba internirano je zatim u brojne logore u Madjarskoj, Austriji, ali i u samoj Bosni. U logoru u Aradu boravilo je skoro 3.500 interniranih bez Srba iz Sarajeva. Samo kroz logor u Doboju, prema podacima P. Slijepčevića, prošlo je preko 16 hiljada muškaraca i isto toliko srbskih žena i dece, tako da je Doboj, uz Arad, bio - „grobnica našeg sveta”.

Veliki broj srbskih seljaka bio je streljan ili obešen, ponekad po sudskoj presudi, a mnogo češce bez nje. Izvršioci su u mnogo slučajeva bili takozvani zuckori (hrvati i muslimani) ili pak pripadnici regularne austrougarske vojske.

Bogojeviću kod Trebinja pobijeno od zuckora-muslimana osamdeset i troje srbske dece, a obešeno 85 odraslih. Izneo je da je zuckore, medju njima i one koji su na drumu za selo Tuli ubili 17, ni krivih ni dužnih Srba.

1 коментар:

  1. У рату и миру


    Вуци стадо черече уснулом пастиру
    Србија се убија у рату и миру.
    Жртва жива свагдашња на сатанском пиру
    На зубалу једнако и вуку и жбиру.
    Сеча главу сустиже у рату и миру
    Србин српски прилеже брату под секиру.
    Пробадана иглама што у дах продиру
    Нерођена дечица у мајци умиру.
    Белокужне немани фетусе прождиру
    С муком Србин рађа се у рату и миру.
    Живе мете покретне гнусном егзирциру
    Смрт пресреће неспремне у рату и миру.

    ОдговориИзбриши